Jordi Bernet

Jordi Bernet, jedan od najznačajnijih španjolskih i svjetskih strip-crtača zadnjih 30 godina, rođen je ratne 1944. u Barceloni, gdje živi i danas. U profesionalni svijet stripa ušao je vrlo rano: već je kao petnaestogodišnjak, nakon smrti oca, nastavio očev humoristični serijal Dona Urruca (Mrs. Magpie). Iako je rad na njemu bio financijski isplativ, Bernet odlučuje promijeniti stil i početi crtati realistično, poput svojih crtačkih uzora Raymonda i Fostera. Uskoro počinje crtati za strane izdavače pa mu se radovi objavljuju u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Potom mu u Španjolskoj izlaze prvi značajniji radovi, dva SF serijala Sarvan i Kraken. Njegov najpoznatiji strip, Torpedo, izlazi 1983. U suradnji sa scenaristom Enriqueom Sánchezom Abulíjem, Bernet je stvorio lik ubojice Luce Torellija, koji je osvojio srca strip čitatelja širom svijeta. Nasilje, erotika i obilje crnog humora postati će odlike njihovog stila, a Torpedo će obojici donijeti mnoge prestižne nagrade i svjetsku slavu. Bernetu će omogućiti i rad na novim projektima, poput suradnje s velikim argentinskim scenaristom, Carlosom Trillom, koja je urodila uspješnim serijalom Klara. Bernet je jedan od rijetkih ne-američkih autora koji je crtao Batmana, a u zadnjih 10 godina radio je i za DC Comics, na western serijalu Jonah Hex. Neosporni je majstor stripa koji je svojim prepoznatljivim crtežom zadobio priznanja i publike i struke.

Eduardo Risso

Eduardo Risso jedan je od najcjenjenijih strip-autora na svijetu. Rođen je 1959. godine u Leonesu u Argentini. Stripove crta već od 11. godine, a profesionalno se time počinje baviti 1981., crtajući kratke ilustrirane priče za jedne od najvećih argentinskih dnevnih novina, La Nacion, te objavljujući u magazinima Eroticon i Satiricon (izdavača Columbo). Do prvoga "pravog" projekta, Parque Chas dolazi u suradnji s argentinskim scenaristom Ricardom Barreirom 1987., s kojim zatim radi još jedan album, Cain, koji se pojavio i na američkom tržištu par godina poslije.

1989. Risso dobiva priliku raditi po scenarijima Carlosa Trilla, jednog od najvećih scenarista u povijesti stripa. Njihov prvi strip Fulu doživio je velik uspjeh, a objavljen je u mnogim europskim zemljama. U sljedećim godinama nastavljaju surađivati na stripovima namijenjenima pretežno talijanskom tržištu: Video Nocturno, Boy Vampire, Borderline, Horror Revisitado, Chicanos i dr. Sve navedene stripove odlikuje sličan sadržaj – uglavnom su to noir priče o ljudima s društvenog dna, nabijene akcijom, nasiljem, crnim humorom, seksom, ali i snažnih socijalno-društvenih tema aktualnih i danas. Ovi su stripovi postigli veliki uspjeh i kod čitatelja i kod kritike, a i sam Risso ih doživljava kao svoje najdraže projekte i ističe da je s posebnim užitkom crtao po scenarijima Carlosa Trilla. Skoro svi su objavljeni (ili čekaju na objavljivanje) na dva od tri najveća strip-tržišta na svijetu: francusko-belgijskom i američkom, a u Italiji se spomenuti serijali redovito ponovno izdaju, što govori o njihovoj kvaliteti.

Godine 1997. Risso počinje raditi i za američko tržište. Prvi mu je projekt bio za Dark Horse Comics i to na stripovskoj adaptaciji četvrtog filma popularnog serijala Alien, Resurrection, da bi sljedeće godine na red došao i one-shot Alien: Wraith. Objavljuje i nekoliko kratkih priča u Heavy Metalu (Incompatible, Costume party) te nastavlja suradnju s Trillom na prije započetim serijalima. 1998. prvi put dobiva priliku surađivati sa scenaristom Brianom Azzarellom i to na četverodijelnom mini-serijalu Jonny Double, svojevrsnoj preinaci kriminalističkog stripa o privatnom istražitelju koji su gotovo 30 godina ranije kreirali Len Wein i Mark Wolfman za DC Comics.

Njihov rad toliko je oduševio odgovorne u tome izdavačkom gigantu da Risso odmah potom potpisuje ekskluzivni ugovor s Vertigom te s Azzarellom počinje rad na projektu 100 bullets (100 metaka), koji postiže ogroman uspjeh. Priča o tajanstvenom agentu Gravesu koji u kovčegu nosi pištolj i 100 neoznačenih metaka koje nudi naizgled slučajno odabranim osobama kako bi bezbolno i efikasno riješile svoje probleme odmah je zaintrigirala čitatelje. U godinama koje su slijedile oduševljenje nije splašnjavalo, posebno kod kritičara, koji su ovaj serijal redovito uvrštavali u sve izbore kao najbolji kriminalistički strip u Americi. 100 bullets završeni su 2009., a Rissov rad na tom serijalu svih je tih godina ostao na visokoj razini i nije došlo do pada kvalitete, što predstavlja još jedno postignuće ovog argentinskog majstora. 100 bullets požnjeo je i prestižne nagrade Eisner i Harvey, stripovske Oscare – 2001. Risso i Azzarrello primaju Eisnera za najbolji serijal, a 2002. Risso čak dva, i to za najboljeg crtača/tušera i najbolji serijal. Iste godine dobivaju i dva Harveyja – za najboljeg autora i najbolju priču – a Risso nagradu "Yellow kid", za najboljeg crtača.

2000. Risso dobiva priliku nacrtati kratku priču po Azzarellovom scenariju za kompilaciju Batman: Black and white vol. 2 na kojoj su radili najveći svjetski autori stripa. Risso se time pridružuje velikanima kao što su Mike Mignola, Jim Lee, Jordi Bernet, Gene Colan, John Buscema, Enrique Breccia, Alex Ross i drugi, te se definitivno etablira kao crtačka super-zvijezda.

Uz iscrpljujući rad na 100 bullets, Eduardu nije ostalo mnogo vremena za ostale projekte pa tako nekoliko godina paralelno radi samo na kratkim pričama za magazine Heavy Metal, Flinch, Heart throbes, Weird western tales i Transmetropolitan, a potpisao je i nekoliko naslovnica/ilustracija za druge serijale pod okriljem DC comicsa: Adventures of Superman, Wonder Woman, Red Sonja 5, Green Lantern: Secret files te ilustraciju za monografiju "Bernet".

2003. dolazi do definitivne potvrde Eduardova ugleda kad se kompletan tim koji je zaslužan za 100 bullets (pisac Azzarello, crtač Risso, crtač naslovnica Dave Johnson te koloristica Patricia Mulvihill) na nekoliko mjeseci seli na redovni serijal Batmana i radi brojeve 620-625 pod nazivom Broken City.

Po isteku ekskluzivnog ugovora s DC Comicsom, Risso prelazi u Marvel i crta trodijelnu epizodu o mladosti jednog od najpopularnijih superjunaka, Wolverinea, pod nazivom Logan. Scenarij je potpisao američki pisac Brian K. Vaughan koji je planetarnu popularnost stekao pišući TV seriju Lost, a među stripofilima poznat je po serijalu Y: The last man i Pride of Baghdad. 2012. Risso crta prequel Gibbonsovog/Mooreovog Watchmena – jednog od najznačajnijih stripova osamdesetih, a vjerojatno i jednog od najznačajnijih stripova uopće – Before Watchmen: Moloch (scenarij J. Michaela Straczynskog). Pedesetčetverogodišnji Argentinac u punoj je stvaralačkoj snazi, a njegov je rad odavno prerastao okvire argentinskoga stripa.

Retrospektivna izložba originalnih stranica, naslovnica i ilustracija u sklopu 20. festivala CRŠ Zagreb Comic Con predstaviti će Rissov kompletan opus s posebnim naglaskom na njegova najpoznatija djela i rad na kultnom serijalu 100 metaka.

Eugenio Sicomoro

Eugenio Sicomoro rođen je 16. rujna 1952. u Rimu kao Bruno Brunetti. Njegovi prvi radovi objavljeni su u časopisu Lanciostory u kasnim sedamdesetima te časopisu Intrepido početkom osamdesetih. Početkom osamdesetih započinje suradnju s francuskim izdavačkim divom Dargaud. Zajedno sa scenaristom Claudeom Moliternijem 1983. godine objavljuje pustolovni strip Robinson Crusoe. Moliterni i Sicomoro bilježe suradnju na ukupno četiri albuma, o pustolovinama lika zvanog Rouletabille, kojeg je proslavio francuski pisac Gaston Leroux. Kasnije izlazi pod imenom Marc Jourdan. Te stripove objavljuju u Dargaudovim izdanjima, te u frankobelgijskim strip časopisima Pilote i Charlie Mensue. Prvi album Kristalna lubanja izdan je 1985. godine, da bi četvrti, posljednji album Sida Connection izdali 1993. u izdanju izdavača Bagheera. Sicomorov autorski album Rio Grande izlazi 1989., a bilježi i niz kratkih priča za francuske izdavače Dargaud i Albin Michel.

I u novom tisućljeću nastavlja suradnju s francuskim izdavačima i autorima te tako iz njegove suradnje s Pierreom Makyom 1999. godine nastaje serijal Lumière Froide (Glénat od 2001.) i 2008. album La Porte au Ciel u ediciji Aire Libre (Dupuis). Nakon godina rada u inozemstvu, 1998. vraća se na talijansko tržište zahvaljujući suradnji s izdavačem Sergio Bonelli Editore. Upravo po tim crtačkim radovima najpoznatiji je kod našeg čitateljstva – na serijalima Martin Mystère (gigant br. 4 "Prokletstvo u Sahari") i Magični Vjetar ("Kolekcionar" i "Dvojnik"). Spomenimo i nedavnu kratku priču u Color festu Dylana Doga br. 13, "Zarobljenik". Sicomoro je ujedno i ilustrator, te tijekom godina bilježi i suradnju s časopisom Glamour. Također je jedan od osnivača rimske škole stripa, Scuola Sperimentale del Fumetto, iz koje su proizašli mnogi sadašnji crtači Bonelli škole. Dobitnik je nekoliko međunarodnih priznatih umjetničkih nagrada.

Luigi Piccatto

Luigi Piccatto rođen je 1954. u Torinu u Italiji. Prekida studij medicine kako bi se posvetio stripovskoj karijeri. Svoj prvi posao crtača dobiva 1977. godine u časopisu Corrier Boy crtajući pustolovine Chrisa Leana sa scenaristom Raffaeleom D'Argenziom. Od 1981. do 1985. crta stripove za časopise Lanciostory i Skorpio. Za Edifumetto crta tucet epizoda strip serije Il Ribelle, a krajem osamdesetih crta za Corriere dei Piccoli epizode dva serijala Roy Rod i Abular. U isto vrijeme radi kao freelancer u oglašavanju. Najpoznatiji je kod nas po svom radu na Bonellijevom serijalu Dylan Dog, u čijem je sastavu još od 1986. U svibnju 1987. izlazi njegova prva epizoda Povratak čudovišta (SD Extra br. 8). Piccattov je crtački izraz u spomenutom serijalu specifičan i prepoznatljiv, a radio je na povećem nizu odličnih epizoda, što crtačkih što scenarističkih. Sjetimo se epizoda Zločin (DD LEX18), Golconda (DD LEX 41), Čarobni frulaš (DD LEX 90), kao i mnogih drugih.

Radio je i na drugim Bonellijevim serijalima, nekoliko epizoda Magičnog Vjetra i dvije epizode Demiana. Njegovim crtačkim pustolovinama unutar kuće Bonelli nije kraj jer 2012. u suradnji sa scenaristicom Paolom Barbato i drugim crtačima za serijal Il romanzo a fumetti radi epizodu Darwin. Za jubilarni broj serijala Zagor radi jubilarnu epizodu u boji nazvanu Zenith 666. Ona je stvorena kao hommage Tizianu Sclaviju i njegovom istraživaču noćnih mora. Crtež radi u suradnji s Renatom Riccijem, a koloriranje je pripalo Fabiju Piccattu. Sve to dokazuje njegovu crtačku fleksibilnost i mogućnost da se uklopi u različita stripovska okruženja.

Marco Soldi

Marco Soldi rođen je 1957. u Rimu u Italiji. Nakon mature u prirodoslovnoj gimnaziji, pohađa rimsku Eksperimentalnu školu stripa Eugenija Sicomora, a karijeru strip crtača započinje za izdavača Lancio početkom osamdesetih prošlog stoljeća, u časopisima Lanciostory i Skorpio. Godine 1986. postaje crtač naslovnica mjesečnih horor strip časopisa Splatter i Mostri. Za Il Giornalino crta serijal Alex Barzini. Devedesetih bilježi suradnju s izdavačima Granata Press (Nero) i Universo (serijal E.S.P.). Kući Bonelli pridružuje se 1993. godine radeći epizodu Dylana Doga – Onkraj smrti, za kojeg dosta kasnije, 2009., crta još jednu epizodu, Vrt iluzija. Poslije kratkog prekida nakon svog prvijenca u Bonelliju, vraća se na tada novi detektivski serijal Julia. Napravio je ukupno desetak priča na serijalu (Jerry je nestao, Nepriznati zločin), a pamtiti ćemo ga po impresivnom radu na naslovnicama serijala, na kojem je radio završno sa 157. brojem.

Darko Kreč

Darko Kreč rođen je 1958. godine u Varaždinu. Diplomirao je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, ali profesionalno se bavi animiranim filmom, stripom i ilustracijom. Radio je u Zagreb filmu od 1984. godine u svojstvu animatora i redatelja animiranih filmova, a 1988. godine realizirao je prvi autorski animirani film Duet (nagrađen na 35. festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu). Zanat je brusio na brojnim koprodukcijskim serijama u svojstvu glavnog animatora - Mali leteći medvjedići, Anima animal, Medvjed Bojan i mnogi drugi. 1996. godine realizirao je animirani film Posljednji valcer u starom mlinu prema scenariju oskarovca Dušana Vukotića (prikazan na Animafestu 1996.). S Davorom Međurećanom 2000. godine realizirao je film Nivo 9, a najuspješniji mu je film Kućica u krošnji iz 2005. godine, koji je prikazan na pedesetak festivala u zemlji i svijetu (između ostalog na SICAF-u u Seulu, London Film Festivalu, Melbourne Film Festivalu, Sao Paolo film festivalu, Animamundi, New Zeland Film Festivalu, Indilisboa, Teheranu, Jana International Film Festival u Libanonu, Kunst Kortfilm u Kopenhagenu, a nagrađen je i na Animafestu 2006. godine). Predaje klasičnu animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za animirani film i nove medije u svojstvu izvarednog profesora, od osnutka odsjeka 1999. godine. Kao gostujući profesor predaje Klasičnu animaciju i na Akademiji umjetnosti, Univerzitet u Banja Luci. Bio je umjetnički savjetnik za animirani film pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske od 2005. do 2008. i član Vijeća Svjetskog festivala animiranog film – Animafesta od 2006. – 2015. godine i predsjednik Vijeća od 2010. - 2015.

Stripove i ilustracije kontinuirano objavljuje od 1997. godine, radeći na serijama Boduljko i Žbunika - strip (kontinuirano izlazi od 1997. godine i jedan je od najdužih strip serijala u regiji, scenarij Jadranka Čunčić - Bandov), Kiki i ostali (strip izlazi kontinuirano od 2005. godine, scenarij Sanja Pilić), Kvark i Kruno (scenarij Darko Macan). Ostali stripovi: Karlek, Kloksići, Mačak Pipo, Vesela noć u maksimirskom zvjerinjaku (scenarij: Željko Mišak i Vilim Viher). Trenutačno radi na strip albumu Sonky i Cinco za koji je scenarij napisao Milko Peko. Ilustrirao je mnoge knjige autora i autorica (Sanja Polak, Sanja Pilić, Ratko Bjelčića), udžbenike i jednu slikovnicu. Radio je ilustracije za časopise Modra Lasta, Zvrk, Kloks, a stalni je ilustrator u časopisu Prvi izbor.Stripove je objavljivao u časopisima Mladina, Maslačak, Zvrk, Strip revija, 24 sata, Prvi izbor i dr. Trenutačno završava peti autorski animirani film Priča o.

Milorad Vicanović Maza

Milorad Vicanović Maza rođen je 1965. u Banja Luci, a živi i radi u Laktašima. Stripom se počeo baviti početkom 1980-ih, a svoj prvi rad objavljuje 1985. godine. Do 2006. većinom crta stripove u kraćoj formi te ilustracije za knjige, časopise i udžbenike, a 2004. godine započeo je i rad na svome prvome većem projekt, Školanu Fordu, po scenariju Nenada Suzića, koji se ugasio nakon četiri objavljena broja. Dvije godine poslije, one već spomenute 2006., na poziv Marka Stojanovića, započinje rad na trećem albumu iz serijala Vekovnici pod naslovom Prah, a suradnja se potom nastavlja i na četvrtom broju (Pepeo).

2009. završava prvu epizodu vestern-stripa Divlji vjetar po scenariju Rajka Radovanovića, a 2010. započinje svoj prodor na francusko-belgijsko tržište albumom Triangle Rose koji radi s Michelom Dufranneom, a koji je Quadrants Soleil objavio u rujnu 2011. te koji je potom izdan i u Njemačkoj.

Za vrijeme rada na Trianglu Maza potpisuje i svoj prvi ugovor s francuskim Soleilom, za serijal Wunderwaffen (scenarist je Richard D. Nolane), za koji je već u prvoj godini napravio tri izdana albuma, a projekt se nastavio sve do deset albuma.

Nevjerojatna brzina rada na prvom albumu Wunderwaffena dovela je Mazu do toga da radeći na njemu potpiše ugovor za tri albuma u serijalu Lady Spitfire (scenarist: Sebastien Latour) za izdavačku kuću Delcourt. Prvi i drugi album, La fille de l’air i Der Henker objavljeni su 2012., a treći nastavak, Une pour tous et tous pour elle, 2013. godine. Naravno, baš kao i kod Wunderwaffena, i ovdje se suradnja nastavila. Nadalje, vrijedi spomenuti da se Wunderwaffen i Lady Spitfire također objavljuju i u Njemačkoj te u Nizozemskoj, a u pripremi je i japanska verzija prva četiri Wunderwaffena.

Pored svega navedenog, 2013. godine s Jean-Peirreom Pecauom za Delcourt objavljuje prvi dio trodijelne priče "Oméga" unutar serijala Jour J, a pri kraju je i drugi dio. U prve četiri godine rada za francuske izdavače, završio je čak 10 objavljenih albuma. Za "Story and Media" iz Indianopolisa potpisuje "Distractions". Maza je i dugogodišnji organizator Salona stripa u Laktašima.

Kiko da Silva

Kiko da Silva je galješki crtač, ilustrator i izdavač, rođen u Vigu, Pontevedra (Španjolska) 1979. S 16 godina objavljuje prvu ilustriranu knjigu i počinje raditi kao karikaturist u časopisu La Voz de Galicia. Godinu dana kasnije, dobiva nagradu Ourense de BD.

Nakon 1998. počinje se baviti i ilustracijom za djecu: Cando Martiño tivo ganas de mexar na Noite de Reis, A memoria das árbores, Moncho e a Mancha, Rato de Campo e rato de Cidade, Que contan as ovellas para durmir?.

2001. zajedno s knjižničarem Canom Pazom osniva časopis BD Banda, koji 2005. postaje prvi časopis na galješkom jeziku nagrađen nagradom žirija na Festivalu stripa u Barceloni (Saló Internacional de Cómic de Barcelona). U listopadu 2007. osniva satirički časopis na galješkom jeziku Retranca, jedan od najdugovječnijih i najprodavanijih časopisa u Galijici, (nagrada publike za Najbolji časopis 2007. na Festivalu stripa u Barceloni). 2007. godine dobiva nagradu Xoan Manuel Pintos za promicanje galješkog jezika.

2010. dobiva stipendiju za završetak prvog grafičkog romana Baixo a sombra das pedras floatantes, koji na kastiljskom objavljuje Norma Editorial a na galješkom Xerais.

U ožujku 2012. osniva prvu profesionalnu školu stripa i ilustracije u Galiciji O garaxe hermético pod profesionalnim mentorstvom stripaša kao što su Fernando Iglesias, Fran Bueno, Miguel Porto, Rodrigo Cota, Miguelanxo Prado pa i sâm Kiko da Silva. Škola se u samo četiri godine pretvorila u jednu od najistaknutijih referentnih stripaških škola u Španjolskoj. Trenutačno radi na stripovskoj adaptaciji četiriju kratkih priča Alfonsa Daniela Rodrígueza Castelaoa. Zvati će se Castelao, alma galega i objaviti će ga Galaxia 2017.

Bernard Kolle

Bernard Kolle rođen je 1966. u Slavonskoj Požegi, a bezbrižno djetinjstvo proživio je u obližnjem Kutjevu. 20 godina kasnije u Vjesnikovoj Press Agenciji objavljuje prve stripove, dvije epizode stripa Zona Sumraka i Smetlište. Na osnovu tih radova, istoga ljeta odlazi s Julesom Radilovićem na ljetnu školu stripa u Grožnjanu, gdje upoznaje agenta koji ga spaja s njemačkim izdavačem Bastei. U Basteiju provodi idućih 6-7 godina radeći na različitim izdanjima, od mjesečnika Conny do kratkih horor pričica, Gespenster Geschichten. 1995. preko celjskog izdavača Strip Art Features počinje raditi na tuširanju stripova The Mask i Ghost izdavača Dark Horse Comics, a ubrzo zatim samostalno kreira i crta prve dvije epizode Tool & Die za Samson Comics. 2006. sa scenaristom Jean-Claudeom Bartollom počinje stvarati serijal Dijamanti za francuskog izdavača Glenat. Budući da je odrastao gutajući francuske stripove, od Asterixa do Blueberrya, to smatra "povratkom kući". Usporedno s radom na serijalu Dijamanti, i trilogiji Antarktika istoga izdavača, odrađuje i Le Vampire de Sacramento za izdavača Soleil i Le Naufrage du Titanic za Delcourt. Trenutno radi na novom serijalu Les Aventuriers de Transvaal za Glenat, a u međuvremenu i na strip albumu Maddrax za Bastei. Dva kratka stripa, nastala u suradnji sa scenaristom Iztokom Sitarom, Malvazija i brancin i Ženska koja je voljela čistoću, izašla su mu u lipnju 2016. i u Strip reviji Večernjeg lista.

Olivier Jalabert

Olivier Jalabert u industriji je stripova već više od 22 godine. U Parizu je vodio trgovinu Album Comics, specijaliziranu za američke stripove, od 1995. do 2007., nakon čega se pridružio dvjema francuskim izdavačkim kućama: Soleilu (2007. – 2010.) i Ankami (2010. – 2013.) kao urednik i izvršni urednik. Bio je vrlo angažiran i na međunarodnom festivalu stripa Angouleme od 2002. do 2007., kao član žirija i moderator razgovora s britanskim i američkim autorima. Za Marvel je radio kao talent skaut od 2005. do 2008. U svojoj se karijeri našao s obje strane Atlantskog oceana i kanala La Manche u raznim industrijama povezanim sa stripovima: izdavaštvu, prodaji, distribuciji, uređivanju, razvoju poslovanja i licenciranju. S vremenom je razvio široku mrežu poslovnih i privatnih poznanstava s mnogim autorima, kao i izdavačima, distributerima itd. Izdavačku kuću Ankama napustio je kasne 2013. kako bi se posvetio novim poslovima, posebice jačanju veza između američkog i francuskog tržišta kao član raznih inicijativa. Već treću godinu radi kao izvršni urednik u Glénatu, jednom od najprestižnijih izdavača u Francuskoj.

Didier Pasamonik

Didier Pasamonik rođen je 1957. u Ostendu, u Belgiji i profesionalac je u polju francuske devete umjetnosti – urednik, kustos kolekcija, novinar i autor brojnih izložbi. Objavljivao je u časopisima posvećenim stripu kao što su Les Cahiers de la Bande Dessiné, DBD, StoryBoard, L’Année de la BD, Izumi Gastona, Strip Magazin, Suprême Dimension, ZOO, Spirou, Comixene (Njemačka), Dolmen (Španjolska), Alfonz (Njemačka), a također je surađivao i s različitim profesionalnim časopisima i časopisima za opću publiku, kao što su Francuski kolekcionar, Izdanja Pismo iz Francuske, Le Spectacle du monde, Filozofski časopis i VSD.

U travnju 2002. Didier Pasamonik postaje član odbora organizacije Forum International Écriture et Cinéma de Monaco. Od sljedeće godine organizira nagradu Prix de la Meilleure BD (Nagradu najboljih autora devete umjetnosti) prilagođenu filmu i televiziji. Forum je prestao raditi 2011. godine. Od 2003. suradnik je urednika i glavni urednik stranice na francuskom jeziku o informacijama u devetoj umjetnosti ActuaBD.com S Éricom Verhoestom bio je urednik i jedan od glavnih pridonositelja enciklopediji Hachette sur Gaston Lagaffe - Izumi Gastona (45 dijelova od 2004. do lipnja 2006.).

Radio je kao kolumnist mjesečnika Suprême Dimension od 2006. do 2008., u kojem se oštro kritiziralo svijet devete umjetnosti. "Tijekom tog vremena – Tamo u mikrokozmosu" članci su uključeni u knjigu Kritika čistog stripa (satirična kronika od 2005. do 2007.)

Od veljače 2008. do 2011. godine bio je urednik bloga Mundo-BD.fr, koji financira Caisse d'Epargne, jedan od najvećih sponzora devete umjetnosti u Francuskoj (sponzor Festivala u Angoulêmeu, Prix des Libraires de l'ALBD, i drugih). Potrebno je spomenuti da je jedan od pokretača prvog internacionalnog istanbulskog festivala devete umjetnosti. 2014. godine bio je izvršni producent kratkometražnog filma Lady of the Night, Attie Studia.

Njegova bogata karijera obilježena je radom u izdavaštvu (direktor kolekcije izdanja Bédéscope od 1977., suosnivač edicije Jonas s Jan Bucquoyem 1978., suosnivač izdanja Magic Strip 1979., generalni direktor Hachette BD i Humanoïdes Associés (1988.-1989.), urednik izdanja Cartoon Creation (1990.-1992.), savjetnik urednika i agent za Fleurus presse (1990.- 1995.), generalni menadžer DCP Agencije (1993.-2000.), suosnivač izdanja Bethy 1997. godine te direktor kolekcija: Vertige Graphic od 2000. do 2003., IceBerg u Berg International (2007. do danas) i Seinkis od 2012.

Alfonso Font

Alfonso Font rođen je 1946. godine u Barceloni, a već s 16 godina počinje raditi za strip izdavače. Prvi posao bio mu je crtati naslovnice knjiga, a zatim nastavlja s crtanjem stripova. Tijekom dugogodišnje karijere radi za brojne španjolske, američke, francuske, engleske i talijanske izdavače. Prvih petnaestak godina karijere radi kao crtač s nizom scenarista, a 1980. počinje pisati vlastite scenarije i po njima crta stripove koji mu donose međunarodnu slavu i popularnost. U njih se ubrajaju serijali Clarke i Kubrick, Priče iz nesavršene budućnosti, Jon Rohner te Zarobljenik zvijezda. Potonja tri stripa objavio je hrvatski nakladnik Libellus i njegov rad približio novoj generaciji čitatelja. U Hrvatskoj mu je, također u izdanju Libellusa, izašao i strip Taxi, a u Strip reviji Večernjeg lista nedavno je objavljen strip Barcelona u zoru. Za talijanskog izdavačkog diva Bonelli radi na njihovom najprodavanijem i iznimno popularnom stripu Tex, crtajući jedan almanah, maxi i nekoliko brojeva redovne serije, a crta i vrstu izdanja koja potvrđuje njegov talent jer se povjerava samo najboljim autorima, gigant Texa.

François Boucq

François Boucq rođen je u Lillu 1955. godine, a počinje karijeru 1974. crtajući političke karikature za časopise kao što su Le Point, L’expansion i Playboy. Nedugo zatim okušao se i u crtanju stripova te 1975. godine objavljuje svoje prve table u Mormoilu. Godine 1978. njegovi Comets d’humour, serija kratih priča (scenarij Philippea Delana) pojavljuju se u Piloteu. Slijede šaljive avanture Rock Mastarda (također Delanov scenarij) u "Fluide glacial" te Les Lecons du professeur Bourremou (scenarij Pierrea Christina) u časopisu Umour et Bandessinées.

Godine 1983. postaje jedan od redovnih suradnika mjesečnika (À suivre…) i crtač-autor slijeda kratkih šaljivih priča, kasnije objedinjenih u albumu koji je izdao Casterman, Les Pionniers de l’aventure humaine (1984.), Point de fuite pour les braves (1986.), La Pédagogie du trottoire (1987.) i La Dérisoire Effervescence des comprimés (1991). U isto vrijeme, za istog izdavača, ali u suradnji s američkim piscem Jeromeom Charynom, crta La Femme du magicien (1984.) i Bouche du diable (1989). Oba stripa je izdala izdavačka kuća Le Lombard.

Boucq se zatim povezao s romanopiscem i scenaristom Alejandrom Jodorowskim. Obojica rade na stripu Face de Lune (1991.) za izdavačku kuću Casterman, na stripu Trésor de l'ombre (1999.) te na westernu Bouncer za izdavačku kuću Humanoïdes associés. Osim ova dva albuma stvorena u suradnji, Boucq je u cijelosti autor – i to autor čija mašta nema granica – djela koja se pojavljuju u Castermanu: Aventures de la Mort et Lao-Tseu (1996.) i Jérôme Moucherot (1998). Njegovu dolasku u Le Lombard s Rocky Mastardom prethodile su novinske najave za kolekciju Troisième degré i Cocktail transgénique, izdan 2003. godine.

Treba naglasiti da je ovo veliko ime stripa (Grand Prix Međunarodnog festivala stripa u Angoulemu 1998. godine) između ostaloga i službeni ilustrator naslovnica stripa Nouvelles aventures de San Antonio izdavačke kuće Fleuve noir. Le Janitor (Dargaud), plod suradnje s Yvesom Senteom, ugledao je svjetlo dana 2007. Godine 2011. potpisuje s Alcanteom četvrti svezak serije XIII mystery (Colonel Amos, Dargaud).

Plodonosna suradnja Boucqa i Charyna donosi nam Little tulip (Le Lombard, 2014). Godine 2015. nastavlja raditi na avanturama Superduponta, najvećega francuskoga super heroja, s Marcelom Gotlibom na scenariju. Iste godine izlazi i Le Procès Carlton (s Pascale Robert-Diardom, Le Lombard, 2015).

Giovanni Freghieri

Giovanni Freghieri rođen 1950. u Piacenzi. Još u tinejdžerskim danima pridružuje se crtačkom studiju Giancarla Tenentija, gdje radi na stripovima kao što su Mister X i Che Guevara za magazine Interpido i Il monello izdavačke kuće Universo. Za izdavačku kuću Eura radi stripove za magazine Lanciostory i Skorpio, a godine 1986. za magazin L'Eternauta radi na stripu Rolls Royce po scenariju Alberta Ongara. Nakon toga pridružuje se crtačima izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore u radu na novom western serijalu Bella & Bronco, po scenarijima Gina D’Antonija, objavljujući 1985. godine 11. i 15. epizodu. Serijal je bio kratkoga vijeka pa prelazi u crtače stripa Martin Mystère, gdje odrađuje tri priče, zaključno s Narodom malih ljudi (Libellus, knjiga 48). Zatim prelazi na serijal Dylan Dog, gdje ostaje stalni crtač sve do danas. Njegov prvi rad na Dylanu Dogu je specijalni broj 3, Crni užas (Ludens, SP12), iz 1989. godine. Zbog svoje iznimne brzine, Freghieri je nacrtao značajan broj Dylanovih epizoda, mnogo više od ostalih. Nije mu strano ni povremeno uskakanje u druge Bonellijeve serijale, primjerice priče Kena Parkera McCormackov žig, Dampyrov 2. specijalac Gli Orrori di Londra, 7. broj Skrivenog lica, 12. broj serijala Le Storie "La Pazienza del destino" i "Mister Sandman", 3. broj Morgana Losta, novog serijala Claudija Chiverottija. Osim crtanjem stripova, aktivno se bavi i fotografijom.

Marco Nizzoli

Marco Nizzoli rođen je 1968. u gradu Reggio Emilia u Italiji. Od formalne izobrazbe posjeduje diplomu Istituto Europeo di Design iz Milana. Iako se crtanjem stripova bavi od srednje škole, njegova karijera u profesionalnom stripu započinje tek 1991. godine, nakon odrađenog projekta pod nazivom Fondazione Babele s Massimom Semeranom. U pitanju je barokna ZF serija, objavljena u časopisu Cyborg. Od 1987. do 1989. crta strip Alan Ford za Max Bunker Press. Kod nas su objavljene epizode Tako je počelo (AF SS 407) i Perestrojka (AF SS 402). Za istog izdavača kreira novog strip junaka Angel Dark. Sa stripovima Simbaby i Raymond Capp iz 1994. kreće u vode erotskih stripova sa scenaristom Federicom Amicom za izdavačku kuću Phoenix. Tri godine kasnije crta razne erotske stripove objavljene u časopisu Selen - Il Vizioso Mondo di Keto, Il Distinto Fleev i La Bella Estate za Edizioni 3ntini. Godine 1995. crta dvije epizode fantastičnog strip serijala E.S.P., u suradnji s Michelangelom La Neveom. Nizzoli radi i na polju ilustracije, radio je niz tarot karata (Tarocchi dei Segreti, Tarocchi dell'Incantatrice dei Sogni) i ilustracije koje prate igru na ploči Nathan Never za Lo Scarabeo iz Torina.

Godina 1997. dolazi na red suradnja s kućom Sergio Bonelli Editore, i to na serijalu Napoleone. 2012. ostvaruje internacionalnu suradnju s francuskom kućom Les Humanoïdes Associés, gdje radi na strip serijalu Le Jour des Magiciens, pod scenarističkom palicom zemljaka Michelangela La Nevea. Četiri godine kasnije slijedi Les Enfants du crépuscule sa scenaristom Massimom Semeranom. Od 2008. godine radi s renomiranim scenaristom Alejandrom Jodorowskim na serijalu Le Monde d'Alef-Thau. Ukupno su izašla dva albuma. 2014. za Glenat radi Lucifer Sam s La Neveom u još jednoj njihovoj suradnji. U novije vrijeme Nizzolli je nacrtao tri epizode redovne serije novog vala Dylana Doga. Godine 2015. izlazi njegova zbirka erotskih ilustracija i druge vrste Nel luogo dei sensi koje čine njegov umjetnički portfolio. 2016. izlazi njegov prvi autorski strip I gatti di Riga, izjava ljubavi prema gradu Rigi. Hrvatski čitatelji upoznat će ga ubrzo budući da njegov prvijenac Dylana Doga # 330 La magnifica creatura uskoro izlazi u Ludensovom redovnom izdanju.

Goran Parlov

Goran Parlov crtačkim se poslom počeo baviti 1991. Po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, objavio je nekoliko kratkih stripova u domaćim magazinima Patak i Comicon, te strip album 2084 po scenariju Slobodana Ivkova, a profesionalnu karijeru započinje preseljenjem u Milano.

Prvi su mu radovi izašli na stranicama Ken Parker Magazinea, gdje je nacrtao prvih tridesetak stranica epizode "Tjeskobni sati" i kratku priču pod nazivom "Birokracija", obje prema scenariju Giancarla Berardija. 1993. počinje s radom za Bonelli kao član tima crtača stripa Nick Raider, a 1997. ukazuje mu se velika čast: povjeren mu je zadatak crtanja jedanaestog po redu Texonea pod nazivom L'ultima frontiera (Posljednja granica), za kojeg je scenarij napisao Claudio Nizzi. Time je ušao u prestižan krug crtača koji su radili na gigantima Texa Willera, kao što su Aurelio Galleppini - grafički tvorac Noćnog Orla, Víctor De La Fuente, José Ortiz, Magnus, Jordi Bernet, Ivo Milazzo, Colin Wilson, Joe Kubert, Manfred Sommer i mnogi drugi, a na istome serijalu jednu epizodu potpisuje i njegov najveći crtački uzor, veliki Alfonso Font.

S pojavom Magičnog vjetra, prelazi u "staff" novoga junaka, gdje radi epizode po scenariju Giancarla Manfredija. Parlov je nacrtao ukupno 11 epizoda Magičnog vjetra, uključujući i jubilarnu stotu u boji te je, uz Frisendu, postao zaštitni znak serijala i miljenik publike. Parlov crta i prekrasne naslovnice Magičnog vjetra za hrvatsko, kolekcionarsko izdanje izdavačke kuće Libellus.

Ranih 2000-ih počinje stvarati ime i na američkom tržištu. Pomogao je Goranu Sudžuki u olovkama za serijal Outlaw Nation u ukupno 11 brojeva po scenariju Jamieja Delana, 2003. je radio olovke na izdanju Terminator: Before the rise za Beckett Entertainment, strip koji je poslužio kao uvod u film, 2004. radi na 3 broja Y-The Last Man, a 2004./2005. za Billa Sienkiewicza na serijalu Black Widow. Pravo je priznanje dobio prilikom da radi na MAX seriji Punishera za Marvel, gdje se izvrsno nadopunjuje sa sjajnim scenaristom Garthom Ennisom, a crta sve epizode s negativcem Barracudom (Punisher: Frank Castle i Punisher Presents: Barracuda). Za Marvel crta i 5 Ronin i MAX serije Fury, a za Image Comics serijal Starlight po scenariju Marka Millara, čiju filmsku ekranizaciju priprema 20th Century Fox.

Milko Peko

Milko Peko je rođen 1963. godine u Splitu, a od rođenja živi u Gradcu na moru. Od 1982. bavi se novinarstvom, pišući članke, reportaže i kolumne za brojne novine, te književnim radom, objavljujući zbirke kratkih priča i zbirke poezije. Objavio je roman Let galebova, a 2016. izlaze mu Junakinje rata od Moreje i Argon Drvenički u izdanju Turističke zajednice Drvenik.

Od najranijeg djetinjstva voli strip, kao pripadnik generacije koja je naučila čitati i zavoljela čitanje zahvaljujući stripu, i veliki je kolekcionar stripova. Pisati strip scenarije počinje 2011. i dosad ih je napisao petnaest za strip albume i pet za kraće stripove. Objavljen mu je strip album Neretljanski ratnik (Stripforum, 2013., crtač Boris Talijančić), Strip revija Večernjeg lista (broj 12) objavljuje mu i strip Trešnja crtača Branka Ricova, a s crtačem Borisom Talijančićem dovršava prvi album serijala Posljednja granica, koji je objavljen u Strip reviji u brojevima 8, 13, 15 i 17. Dva nova nastavka serijala upravo se crtaju.

Opet s Borisom Talijančićem objavljuje prvi i drugi album povijesnog serijala Ponos ratnika, Ljudevit i Vjetrovi zla, posvećen hrvatskom knezu Ljudevitu Posavskom, a strip je izlazio u mnogim brojevima Strip revije Večernjeg. S crtačem Vladimirom Davidenkom objavljuje strip Jomar neustrašivi, a isti crtač mu crta i nove strip projekte Tajna bijele planine i Adrion. Crtač Darko Kreč crta mu strip album Cinco i Sonky, Mačka zvana Hana. Kao novinar surađuje sa sarajevskom strip revijom Bosona, a za nju piše strip serijale Pipun i Ajka sa Čardaka.

Vladimir Mario Davidenko

Vladimir Mario Davidenko rođen je 1972. u Splitu. Likovnu umjetnost diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u istom gradu 2001. U slikanju se služi raznim tehnika, a imao je više grupnih i samostalnih izložbi. U ožujku 2004. i siječnju 2007. predstavljao je Hrvatsku na prestižnom simpoziju u Dubaiju Emaar International Art Symposium izlažući s 80 slikara i kipara iz cijeloga svijeta.

U svom radu voli isticati izgubljenu vezu između čovjeka i prirode. Često surađuje s Milkom Pekom, zajednički objavljuju strip Jomar neustrašivi, koji je izlazio u Strip reviji Večernjeg lista, a album Jomar zubar dunavski izlazi im uoči festivala Zagreb Comic Con u izdanju Stripforuma. Crta i nove strip projekte po Pekovim scenarijima Tajna bijele planine i Adrion.

Krešimir Biuk

Krešimir Biuk rođen je u Zagrebu 1974. godine. Završio je srednju elektrotehničku školu "Tesla" 1993. Crtanjem stripova bavi se od malih nogu. Nema stručnog likovnog obrazovanja, za što tvrdi da se i vidi na njegovim crtežima, ali voli strip suviše pa se ne može prestati baviti njime sve i da hoće. Dobitnik je druge nagrade na Međunarodnom festivalu stripa u Zagrebu Crtani romani šou na temu "svinja" (strip od jedne strane) 2000. godine. Stalno je zaposlen na Hrvatskoj televiziji u tehnici, a u slobodno vrijeme "crtkara". Za sebe kaže da nije strip crtač, ali za nekoga tko nije strip crtač ima vrlo ozbiljan i opsežan opus. Recite jednu šalu, jedan trač, zabunite se u izgovoru neke riječi i Biuk će nacrtati strip o tome. No, ne strip od jedne pasice ili table: cijeli serijal! Izrazite želju da biste crtali po nečijem scenariju, i Biuk će sutra isporučiti scenarij za prvu epizodu serijala. Iz stripa crpi životnu radost, a sam život pretače u strip. I sve je u njegovom stripu stvarno, sve se doista dogodilo – možda u manjem obimu, manje romansirano, manje karikaturalno – ali dogodilo se! U njegovim stripovima magli se crta između stvarnosti i njene interpretacije.

Od 1999. do 2006. crtao je dječji mjesečnik Prvi izbor, te crtao i pisao stripove Detektivi (1999. - 2002.), Mala Tiki (2003. – 2005.; 2008. – 2010.), Krznate priče (2005. - 2006.) i Sukići (2011. - 2012). Izdaje u časopisu Bruh (2001., strip Romero), magazinu Q-strip (stripove Pumfi, 2004. - 2006., Policajci s plaže, 2008. i Bubizam, 2012.). Mister Mačak Magazin (2006. - ..., strip Brabonjaste priče), časopisu Modra lasta, gdje je naslijedio Darka Macana na scenariju stripa Modra), Sergej strip (2006. – 2008., strip Fort Wayne po scenariju Darka Macana). Objavio je strip albume Pumfi (2007.), Dabar i los (2011.), Biukovo (2016.), u izdanju Udruge Crtani romani šou, a 2017. mu CRŠ izdaje album Dani Sparina.

Ilustrirao je nekoliko udžbenika za Školsku knjigu. U posljednje vrijeme bavi se i marketingom te crta i storyboarde za reklame. 2014. ilustrirao je video spot za pjesmu Crveni Ferrari Mladena Grdovića. Spot je montirao Dalibor Pokec. Ilustracija iz Q-strip magazina objavljena je u talijanskom izdanju knjige o jednom od najvažnijih suvremenih autora stripa: Alan Moore: Ritratto di uno straordinario gentleman.

Željko Pahek

Željko Pahek iz rodne Županje 1978. otišao je na studij u Beograd (viša pedagoška škola – likovni smjer), i tamo postao pripadnikom "Beogradskog kruga 2", grupe crtača koji su međusobno razmjenjivali iskustva, utjecali jedni na druge i uglavnom se razvili u veličine u europskim pa i svjetskim okvirima: Rajko Milošević Gera, Darko Perović, Milan Ilić Laki, Dragan Savić... One svoje priče koje nije sam crtao, Pahek je ustupao kolegama te je bio zapažen i kao scenarist.

Od svojeg prvog uratka (Bliski susreti četvrte vrste, posebni broj časopisa "Vidici", 1979.) plijeni pažnju kvalitetom i maštovitošću crteža, orijentiranjem na znanstvenu fantastiku i vještim poigravanjem sa stereotipima tog žanra. Među svim "beogradskim krugašima", Pahek se isticao kompozicijskom vještinom, sjajnim crtežom i osebujnim smislom za humor. Prva epizoda Astro-iđana – koji su bili jedan od najpopularnijih stripova toga doba – iz 1981.-1983. i njezin nastavak Skrapulonska bebica (1983.-1986.), predstavljali su prve korake na putu prepunom izvrsnih stripova, poput Robea i Rulijete, Limenog doboša, Marsovske drangibule, Vili se vraća, Kiborove kiše i Badija kukavice.

Moby Dick iz 2006., ZF verzija poznatog Melvilleova romana u dva albuma po scenariju Jean-Pierrea Pécaua (licencno izdanje prevedeno s francuskog), zasad je jedini Pahekov strip objavljen u samostalnoj Hrvatskoj, ali je za izdavačku kuću Zagrebačka naklada crtao niz izvrsnih naslovnica za knjige, od kojih je ona za "Sjeti se Flebasa" Iana M. Banksa nagrađena najcjenjenijom domaćom ZF nagradom SFera, a zapažene su i njegove naslovnice za popularni serijal o "galaktičkim stoperima" Douglasa Adamsa.

Stripove je Željko Pahek objavljivao u Vidicima, Yu stripu i Yu strip magazinu, Našem stripu, Spunk novostima, Stripoteci, Strip maniji... Ilustrirao je knjiška izdanja Kentaura, Polarisa, Znaka sagite, Zoroatera, Booklanda, BIGZ-a, Zagrebačke naklade i drugih, uz naslovnice časopisa Sirius, Futura i dr. Novinske ilustracije izlazile su mu u Politikinom zabavniku, Startu, Vremenu i drugdje.

U inozemstvu je stripove objavljivao u francuskom Fluide Glacialu, američkom Heavy Metalu i njemačkom Schwer Metalu, španjolskim Eternauti i Zoni 84, belgijskom Tintinu, grčkoj Elefterotipiji. Bio je jedan od 27 crtača odabranih za posebno izdanje o padu Belinskog zida (Durch Buch iz 1990., istodobno objavljeno u 13 zemalja; Pahekov strip zvao se Die Schwarze Narbe).

Stevan Subić

Stevan Subić rođen je u Zrenjaninu 1982., gdje i danas živi, a stripom se bavi od 2009. Osvojio je brojne nagrade za strip, među kojima i pet glavnih nagrada na raznim strip festivalima u Srbiji, Hrvatskoj i Makedoniji. 2011. osvaja grand prix na međunarodnom natječaju u Genovi Conflicts - War Baloons, koji mu dodjeljuje žiri kojim predsjeda Sergio Toppi, a pobjednički strip Konflikti i naredni Tragovi više su mu puta objavljivani i nagrađivani u Srbiji i u inozemstvu. Zatim je objavljivao u brojnim časopisima u Srbiji i Italiji, te talijanskim online magazinima (Verticalismi, Rusty Dogs...). Kao ilustrator i grafički dizajner crta naslovnice časopisa, promotivne i kazališne plakate. Kao jedan od mlađih autora sudjelovao je svojim radovima u postavu velike izložbe Tri generacije savremenog srpskog stripa u Francuskom institutu u Beogradu 2013., a iste godine uvršten je u prvi tom Balkan Comic Connections, svojevrsne enciklopedije balkanskog stripa. Od 2012. je ponosni sudionik stvaranja novog serijala Gianfranca Manfredija, Adam Wild, za izdavačku kuću Bonelli, a 2014. ga angažira i francuski Delcourt!

Elsa Sztulcman

Elsa Sztulcman urednica je stripova već gotovo 10 godina. No, u taj je medij zalutala slučajno: zasitivši se velikih majstora nakon dugog putovanja na kojem je proučavala klasičnu književnost, odlučila je jednoga dana zakrenuti kurs u neuobičajenom smjeru, prema devetoj umjetnosti. Stekla je dar besmrtnosti tešući urođene vještine u izdavačkoj kući Humanoïds Publishings, zatim je bila na čelu male izdavačke kuće, obavljajući sve poslove potrebne za proizvodnju stripova pod mentorstvom njenog vlasnika, a onda se pridružila izdavaču Ankama kao asistentica izvršnog urednika. Otad je postala izvršna urednica studija Comix Buro, koji su stvorili crtač Olivier Vatine i Attakusov tim. Tamo je koordinatorica raznih strip projekata u suradnji s izdavačima kao što su Dupuis, Rue de Sèvres, Casterman i Ankama. Trenutno nadgleda visoke koncepte kao što su The Universes of Stefan Wul (za Ankamu), Infinity 8 (koncept svemirske opere kojom dirigiraju Olivier Vatine i Lewis Trondheim za Rue de Sèvre), dugovječni, kultni serijal Michel Vaillant i njegove spin-offe i nastavke (za Dupuis/Graton Editeur) ili manga-adaptaciju kulinarskog fenomena Gastronogeek (3 knjige koje izdaje Hachette).Osim toga, koautorica je scenarija crtanog romana Lorenzaccio za Glénat.

Zoran Đukanović

Zoran Đukanović je esejist, kritičar, urednik i stručnjak za medijski razvoj. Rođen je u Beogradu 1955., gdje je živio do preseljenja u Amsterdam 1991. Piše najčešće za časopise i novine u zemljama nastalima nakon Jugoslavije. Dugi niz godina bio je urednik u časopisu Vidici, a zatim glavni urednik u Novim Vidicima u Beogradu. Objavio je 1988. knjigu eseja Tomas Man ili Filip K. Dik, koja je sada dostupna online na portalu Stripovi, monografiju Ken Parker (1990.) i priredio više knjiga, zbornika i temata, među kojima Poetiku stripa (Književna kritika br. 5, Beograd 1987). Organizirao je niz izložbi posvećenih stripu. Redovno drži predavanja na strip festivalima i sajmovima knjiga na području Zapadnog Balkana (Srbija, Hrvatska i Crna Gora). Ima redovnu rubriku (Post Scriptum) na portalu Strip vesti i kontinuirano piše za beogradski tjednik Vreme. Stotine Đukanovićevih eseja i kritika je objavljeno (uz kolumne u NIN-u, YU strip magazinu, Stripoteci i Vremenu) u preko četrdeset dnevnih i tjednik novina, strip časopisa i časopisa za kulturu i književnost. Eseji su mu prevedeni na engleski, francuski, nizozemski i arapski jezik. Bio je jedan od osnivača mirovne organizacije MiZaMir (WijVoorVrede / WeForPeace) u Nizozemskoj 1991. Gotovo petnaest godina radio je u Press Now, nizozemskoj fondaciji za razvoj nezavisnih medija u Europi, Aziji i Africi, gdje je razvio stotine medijskih projekata za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Hrvatsku, Makedoniju, Armeniju, Irak, Iran i Ugandu, često boraveći u većini ovih zemalja.